|
|
Drago Mlinarec, producent na albumu Azra.
Miroslav Sedak Benčić, saksofon na albumu Sunčana strana ulice, - saksofon, flaute, orgulje i piano na albumu Filigranski pločnici, saksafon na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Franjo Vlahović, truba i trombon na albumu Sunčana strana ulice.
Nikola Santro, trombon na albumu Sunčana strana ulice.
Mladen Juričić, usna harmonika na albumu Sunčana strana ulice, prateči vokali u pjesmama Balkan i A, šta da radim. Bivši član Filma. Sada zajedno sa Leinerom u grupi Vještice.
Zlatko Mikšić-Fuma, bas gitara u pjesmama Balkan i A, šta da radim. Basista Parnog valjka.
Husein Hasanefendić, gitara u pjesmama Balkan i A, šta da radim, producent u pjemama Balkan, A, šta da radim, Lijepe žene prolaze kroz grad, Poziv na ples, Suzy F. Inače glavna figura Parnog valjka.
AD HOC, gudački kvartet kojim je dirigovao Miljenko Prohaska u pjesmi Između krajnosti na istoimeom albumu.
Theodore Barbarian, producent albuma Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći.
Goran Mačužić, harmonika na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Goran Reljić, violina u pjesmi Balkan i na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Toni Kottek, klavir na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Marijan Domić, truba na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Herbert Stenzel, trombon na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Bogumil Blejavac, producent albuma Anali i Sevdah za Paulu Horvat.
Zoran Šerbedžija, gitara, glas na albumu Blasé.
Jožek Valjak, bubnjevi na albumu Blasé.
Hank Bishop, bas gitara na albumu Blasé.
Thomas Strakbein-Buddy, bubnjevi na albumu Blasé.
Dragoslav Pecikoza, producent albuma Blasé.
Otvorio sam novu interaktivnu stranicu o Azri, koja između ostalog uključuje i forum, članke, recenzije, interviewe, galeriju slika i još puno toga. Stranica je još uvijek pod konstrukcijom ali ne bi bilo zgorega da posjetite i da se registrirate.
http://azrarock.comyr.com/news.php
Prvo bih počeo od pojma Džonijeve genijalnosti. To je ista ona genijalnost koja se zrcali u junacima naše povijesti. Time mislim na tipičnog heroja djeteta rođenog u recimo, šezdesetima; Sava Kovačević, Jovo Kapičić, Marijan Badel, Bata Živojinović.. Džoni je spadao u tu dugu listu narodnih revolucionara, Džoni je bio naš Che Guevara. I zašto bi netko takav podvio rep i namjerno otišao. Najbliži i najlakši odgovor vidim u Lech Walesi. Ma znate, to je onaj čiko na crno-bijelim fotografijama kojeg gomila nose na ramenima, a on maše kapom, i iza njega piše "Solidarnost". Je li njega gledaju isto onako kako su ga gledali u Gdansku 1980te ? Sigurno nisu. Ne bi gledali tako ni Tita da je sad živ. Džoni kaže da mrzi idole i kultove, a sve to izgleda kao da on bježi jedinom načinu da bi ostao tako mističan. Jer prema ovome, jedini način je taj da se taj kult održi, ili osami i povremeno izusti neku riječ, otkrivajući tek 0,5 % svog života, ili da je mrtav. Ali opet, odbijam misliti da je Džoni zaista takav egomanijak kakvim ga kritičari znaju nazivati. To je jedini razlog zašto sam još malo razmislio o tome, da nađem neko rješenje koje bi, iako bilo manje moguće, opet zadovoljilo neko moje poštovanje koje imam prema njemu od mladosti. Sa ovakvim likovima se nikad ne zna. Možda i ima razloga biti toliko tvrdoglav i ogorčen, možda to novine ispravljaju njegove riječi, a možda se stvarno poigrava sa nama. Džonija vidim u 4 slike: ranih osamdesetih, dok je Azra bila u punom mahu, onako kratke kose, sa naočalama Ray-Ban, kako se smješka novinarima. Druga slika; sa koncerta zadovoljština, kako, na izmaku snage daje narodu ono što želi po posljednji put. Treća slika je u filmu Das Ist Johnny, dgdje se onako džentlmenski ponaša prema svima i jedva neki put opsuje. Te, ova zadnja slika koju nam daju novine je najžalosnija. Sve tjera u materinu, neda se sa njim normalno razgovarati. I nažalost, sada, kad mi netko spomene prezime Štulić, meni pada na pamet ta četvrta slika. A prije jedno pet-šest godina, na pamet mi je padala ta prva slika. Možda se nije trebao eksponirati javnosti potpuno, možda bi onda ostao pravi mit.
Teško je njega razumiti. Nekad je kontradiktoran, nekad sastavi rečenicu koja nema nikakvog smisla. Ali to je stvar od čovjeka do čovjeka hoće li ga oblatiti u novinama ili nastaviti u njega slijepo vjerovati, kao što je on u nas slijepo vjerovao 20 godina.
I za kraj imam nešto da vas pitam. Primjetio sam da je moj blog na naslovnici blog.hr dospio do rubrike "Novo na blogu". Čime je to zasluženo? Je li se to nasumično bira? Pitam samo da imam čime uhranit svoj ego.
"Conti" je u to vrijeme bio pravo stjecište rockera i čak su i obični smrtnici tu često navraćali na kavu, a svi pjevači i svirači koji bi se osamdesetih našli u Zagrebu, gotovo bez iznimke, odsjedali su u tom hotelu. Te smo večeri, nakon Čorbina koncerta, Jura Pađen, Bajaga, Đoni, moja malenkost i još neki ljudi stajali u foajeu hotela i razgovarali kad nam je prišao Bora Čorba i oduševljeno rekao Đoniju:
"Ej, bre, strašna ti je ona stvar 'Klinček'!"
Đoni ga je prezrivo pogledao svojim živahnim okicama i rekao: "Ne zanima me tvoje mišljenje, ti si seljak!"
I danas se sjećam neugodne šutnje svih sudionika priče, Bajagina smješkanja i Đonijeva monologa poslije u autu, na putu do Saloona.
Kad je neki dan u Jutarnjem listu objavljena bombastična vijest da je Đoni B. Štulić izjavio navodno za jedan bosanski list da ne želi i "nije lud" uzeti hrvatsku putovnicu, moram priznati da sam bila šokirana. Iako su Đonijevi stavovi u posljednjih desetak godina prilično oprečni svemu što je govorio i pisao kao frontman Azre osamdesetih godina, nisam mogla odoljeti da ga ne nazovem i provjerim je li to istina. Iako s Đonijem nemam neke redovite kontakte niti mogu reći da smo prijatelji, u posljednjih se nekoliko godina čujemo povremeno, uglavnom noću, kad ga ja nazovem u Nizozemsku gdje živi od sredine osamdesetih.
Kako je Hrvatsku uhvatila retromanija, baš kao i ostatak svijeta, te su bendovi iz osamdesetih i njihove pjesme opet turbo popularni, nekoliko sam puta nazvala Đonija kao jednu od kultnih ličnosti tog vremena i molila ga za intervju, na koji on nikako nije želio pristati. Naime, otkad je raspustio grupu Azra za koju kaže: "Azra, to sam ja!", Đoni se povukao u anonimnost nizozemske nizine, živeći život potpuno odvojen od svega što je nekada bio i odbijajući da se svega toga prisjeti.
Kada se "udao" za službenicu iz Utrechta, Đoni je još nekoliko puta navratio u grad u kojem je odrastao, ali od početka rata, dakle od početka devedesetih, nije više dolazio. Namjerno kažem da se Đoni "udao" jer iako nikad nije bio žigolo niti "sponzoruša", već godinama živi od plaće svoje supruge službenice i – kažu njegovi frendovi koji su ga nekoliko puta posjetili – nema ni za pivo.
Znao je govoriti da su ga pokrali i da mu Croatia Records, bivši Jugoton, duguje "masne" pare za autorska prava, ali nikada to pitanje nije povukao pravnim putem niti je ikada došao podići hrvatsku putovnicu na koju ima zakonsko pravo. Danas je on možda jedini čovjek bez putovnice u ujedinjenoj Europi, čovjek koji ne želi ni svoju prošlost ni svoju budućnost.
No iako tvrdi da ga ne zanima ništa i nitko s ovih prostora, Đoni uredno kupuje sve novine koje izlaze u stranom svijetu na hrvatskom i srpskom jeziku i beskrajno se raduje kad ga nazove netko s ovih prostora. Tako je bilo i te večeri…
"Đoni," rekla sam, "Alka je."
"Ej, Vuica, gdje si?"
Đoni uvijek voli ljude nazivati prezimenima. Kaže da im tako odaje poštovanje jer ime nije bitno i može ti ga dati bilo tko, a prezime ti daje dostojanstvo. Možda i podrijetlo? Vrag bi ga znao?!
"Pa… pročitala sam danas u novinama da ne želiš hrvatsku putovnicu i malo sam šokirana… Ne mogu vjerovati. Jel to istina?"
"Naravno da je istina, Vuica, šta će mi to?"
"Pa, ti nemaš nikakvu putovnicu, čak ni nizozemsku… Kako ćeš tako živjeti?"
"Pa, živim, Vuica, živim… Šta vas briga kako živim."
"Ne razumijem, Đoni, što ti se događa, zašto daješ takve sulude izjave?!"
"Vuica, ja sam rođen u zemlji koje više nema, a ona se zvala Jugoslavija. Jugoslavenski pasoš mi je istekao i ne želim ni jedan drugi!"
"Ali, Đoni," rekla sam, i to sam i mislila, "ti si odrastao ovdje, među ovim ljudima koji i danas slušaju i vole tvoje pjesme… Išao si s nekim ljudima u školu, imao si prijatelje… Ljudi te vole… Ti si Hrvat."
"Nisam ja s nikim odrastao. Ja sam rođen u Skopju, isto tako bih mogao uzeti kosovsko državljanstvo!"
"Zašto kosovsko ak si rođen u Skopju?" pitala sam najgluplje pitanje u povijesti svojega života.
"Pa, šta ja znam… Zašto ne?" rekao je Đoni.
Učinilo mi se u jednom trenu da je lud, kao i obično, kada sam s njim razgovarala, ali već u sljedećem Đoni bi tako suvislo pričao o nekim stvarima da bih jednostavno pomislila da ga ne razumijem. Baš kao i nekada, kad je Đoni B. Štulić bio sve samo ne osrednji. Štoviše, bio je ekstreman, drukčiji, jedinstven i karizmatičan. Bio je zvijer koja laje! Puštao je svoje krikove "ravno do dna", proklinjao je "crvene anđele" i tvrdio da vuče korijene od Grgura Ninskog.
"Moji su iz Nina, Hrvati", vikao je. Tita je nazivao "čovjekom s nemogućom dikcijom", govorio je istinu s pozornice raznih rock klubova kao s tribina i bio je pravo čudo od pjesnika. Iza sebe je imao razljućenu gomilu obožavatelja svih vjera i nacionalnosti koju je, vjerujem, mogao povesti bilo kamo da je to želio. Ako je ikad u Jugi postojao "glas naroda", onda je to bio Đonijev glas.
"Đoni, moj sin i njegovi frendovi slušaju tvoje pjesme, i danas značiš nešto mladim generacijama", rekla sam. "Napisao si pjesme s kojima smo svi mi odrastali i imao si potrebu mijenjati svijet. Zar ti to uopće nije važno?"
"Vuica," rekao je, "te su pjesme kurac! Jedini pjesnik je Homer. Dogodile su mi se neke rime i to je to. Ne razumem zašto pravite famu oko toga…".
Bilo mi ga je žao.
"Đoni, tebi nije dobro, kako si ti uopće?" pitala sam.
"Ko korac u barenoj vodi. Znaš šta je barena voda?"
"Nisam sigurna", rekla sam. "Ima li neke veze s barom?"
"Ne, to je kuvana voda! Onda znaš kak sam!"
"Zašto pričaš srpski?" pitala sam. "Ti si ipak Zagrepčanin?"
"Moja Vuica, svet ide prema jednostavnosti, sve postaje čistije… Jedini pravi jezik i razvijen na našim prostorima je – srpski!"
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
Sjećam se kako sam se iznenadila kad sam ga prvi put vidjela "u živo". Sjedila sam s Mirkom Ilićem, jednim od naših najpoznatijih ilustratora i dizajnera koji je poslije odselio u New York i ondje napravio uspješnu karijeru, pred Kavkazom na terasi i pijuckala sok. U izlizanim trapericama i nekoj neuglednoj, izblijedjeloj majici, bosih nogu, u "isusovkama", kratko ošišane kose i neobrijan, prišao nam je Đoni.
"E, moj Iliću, ja za mirisom lijepih žena, eto, stigoh i do tvoga stola", rekao je i pogledao me ispitivački svojim živim okicama. Namjerno kažem "živim okicama" jer su mu oči bile tako vatrene i žive i nekako preblizu spojene, što mu je davalo vrlo glupav izgled, premda je bio jedan od najinteligentnijih ljudi koji su se kretali gradom. Bila sam iznenađena njegovim izgledom jer sam ga dotad uvijek vidjela na fotkama koje su ipak kako-tako izgledale.
No iako je bio jedna od najvećih zvijezda tadašnje scene, izgledao je neugledno i zapušteno. Naime, Đoni je studirao filozofiju i to je upravo bio taj look intelektualca koji ima "važnija pitanja" od jutarnjeg brijanja, pranja i biranja "obleke". Iako me gledao kao "beba zvečku", nisam reagirala jer mi sve moje "strahopoštovanje" prema njegovim stihovima i njihovu značenju nije u tom trenu predstavljalo ništa i raspršilo se kao balončić od sapunice. Očekujući da upoznam čovjeka "kojem je sve jasno", susrela sam čovjeka koji se panično bojao da će se zatvoriti granice, da će nas okupirati Rusi i da će ostati zarobljen u Jugi.
"Ima li ovdje Rusa?" pitao je mrtav-ozbiljan jedne večeri kad smo nakon njegova koncerta u "Moši" ušli u moj stan. S nama je bilo cijelo društvo i mislila sam da se šali, ali on je krenuo pretraživati stolove, uglove sobe i telefon, bojeći se prislušnih uređaja.
"Ma koji Rusi, čovječe?" rekla sam i prasnula u smijeh. "Ti si lud!"
"Nemaš ti pojma, Vuica! To su kurvini sinovi. Svuda ih ima!" rekao je.
Bio je opsjednut Rusima. Mislim da ih je doživljavao kao bube ispod kamenja koje će izmiljeti na površinu čim se kamen podigne. U to je vrijeme vlada SFRJ donijela odluku o plaćanju depozita (određene svote) na izlazu iz zemlje. Dobar štos iz tog vremena glasio je ovako: "Svugdje na svijetu cirkus se plaća na ulazu, samo kod nas na izlazu!" Mislim da je uvođenje depozita samo pojačalo Đonijev strah i paranoju te ubrzalo njegov odlazak.
"Zatvorit će granice, nikam ne bumo mogli!" tvrdio je. Strašno se uzrujavao što nitko od nas "ne kuži pravu istinu". Uza sve svoje paranoje, bio je i opsjednut samim sobom. Cijele je noći među mojim pločama tražio svoje, i preslušavali smo jednu po jednu, pozorno je analizirajući do najsitnijih detalja: zvuka basa, dionica gitara, jačine vokala… Bio je beskrajno šarmantan, zanimljiv i nekako dječački iskren, ali istodobno i naporan i lud.
"Đoni," rekla sam, "ti fakat briješ, nekad si bio jebeni Hrvat i pjevao na kajkavskom, danas se kuneš u srpski… Kaj te spopalo? Nemoj me nervirati!"
"Ja tebe nerviram?! A ti, Vuica, vidim ja tebe u novinama, stalno daješ stare slike… misliš da ne znam, i pišeš neke glupe pjesme!"
"Kaj ti je, to su moje slike… današnje… već si mi to rekao prošli put… A o pjesmama nećemo."
"Ne možeš tako izgledati, ja sam već ćelav ko Vlatko Stefanovski, kog ti varaš?!"
"Ne znam dal' si ćelav, al' nedavno su ti objavili fotku i nisi baš tako ćelav…".
"Prevarili su me. Uvijek me varaju. Glupani, misle da ja ne vidim kad snimaju. Ne zanima me to."
"Ma daj, Đoni," rekla sam, "daj mi intervju, ja te neću prevariti, reci sve što misliš, dat ću ti autorizaciju, pa mi smo frendovi!"
"Nikad mi nismo bili frendovi! Ja nisam s nikim frend u Zagrebu, a s tobom se nisam ni družio. Ti pišeš o meni jer mi se osvećuješ jer ti nisam htio biti žirant za kredit u Jugotonu!"
"Kaj?" upitala sam zabezeknuto i vrisnula od smijeha. Tu sam epizodu zaboravila.
"A zakaj bi te to pitala, ak' nismo bili frendovi? Uopće se ne sjećam da sam te to ikad pitala. Možda ipak nismo bili frendovi?!"
"Čitao sam ja kako si rekla da sam ja rekao Bori Čorbi da je seljak, a ja to nikad nisam rekao… Ti si to napisala jer mi se osvećuješ… A ja sam rekao samo da bi on i Brega trebali osnovati seljačku stranku jer sviraju seljačku muziku. Svi o meni pišu u Hrvatskoj, a niko me ne zna!"
"To sa žirantom ti je bez veze… To je valjda zato što si uvijek slovio kao škrt i zato si danas tu gdje jesi", rekla sam jer me totalno iživcirao tvrdeći da sam nešto lagala, a još se i danas živo sjećam tog razgovora u foajeu tadašnjega Intercontija.
"Conti" je u to vrijeme bio pravo stjecište rockera i čak su i obični smrtnici tu često navraćali na kavu, a svi pjevači i svirači koji bi se osamdesetih našli u Zagrebu, gotovo bez iznimke, odsjedali su u tom hotelu. Te smo večeri, nakon Čorbina koncerta, Jura Pađen, Bajaga, Đoni, moja malenkost i još neki ljudi stajali u foajeu hotela i razgovarali kad nam je prišao Bora Čorba i oduševljeno rekao Đoniju:
"Ej, bre, strašna ti je ona stvar 'Klinček'!"
Đoni ga je prezrivo pogledao svojim živahnim okicama i rekao: "Ne zanima me tvoje mišljenje, ti si seljak!"
I danas se sjećam neugodne šutnje svih sudionika priče, Bajagina smješkanja i Đonijeva monologa poslije u autu, na putu do Saloona.
"On će meni pričati koje su moje stvari dobre, a koje nisu! Seljačina jedna! Sve su moje stvari dobre, strašne! Isto tak… prije par godina, kad sam ja napravio 'Balkan', dođe meni na onom Boom festivalu Janković, u mom kaputu koji sam mu ja poklonio nakon jedne svirke, i veli: 'Ajde, Đoni, da te upoznam s Bregom. Sviđa mu se jako 'Balkan'… I baš da vidim tog Bregu, krenem ja za Jankovićem u garderobu, kad tamo stoji Brega u kožnom kaputu, onak mali i rukuje se sa svima… K'o Tito!…"
Na tu smo rečenicu svi, naravno, prasnuli u smijeh. Usporedba Brege s Titom u to vrijeme bila je popularna i česta u muzičarskim krugovima, a Đonija su podjednako živcirala obojica.
"Nemrem ja to", rekao je te večeri, "to pozdravljanje i rukovanje sa svima!"
Đoni je bio ljut na Tita jer su ga "blindirana kola vozila na sve čet'ri strane svijeta" i jer "raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija", kako je pjevao u jednoj od svojih pjesama dok je još govorio i razmišljao kao pjesnik, a na Bregu je bio ljutit iz jednostavnog razloga – što je Brega uvijek bio uspješniji i na neki način "važniji" od njega.
U tom užasu svoje "karizmatične" važnosti koju je sam sebi odredio, a u kojoj su mu potpomogle i okolnosti, Đoni je izgubio svoj talent i svoju svrhu i bit pjesnika koji progovara o stvarima koje ga okružuju na iskren i pouzdan način iz dubine svoje duše, te krenuo u oporbenjaštvo bez svrhe. Buntovnik bez razloga je dobra opcija u mlađahnoj dobi kad upoznajemo svijet. Al' najmanje što možemo očekivati od svojih idola kad sazriju jest da se ne odreknu onog u što su vjerovali i što su bili.
Kada sam te večeri, nakon dugog i mučnog razgovora, upitala Đonija: "Đoni, zašto si to sebi napravio? Zašto živiš u svom vlastitom izgnanstvu kao Greta Garbo? I još gore: bez rodbine, love i domovine?" On mi je odgovorio, šapćući, hrapavim, iznemoglim glasom: "Hoćeš da ti kažem, Vuica?! Iskreno? … Zaljubio sam se u sebe!"
Gledam ima nekoliko snimke sa koncerta Zadovoljština, i jedva prepoznajem Johnnya. Zvuk sa Ravno do dna i ovoga koncerta su neusporedljivi. Puno manje energije, vokali su puno tiši. Jedino što su gitarske solo dionice postale dosta brže i uzbudljivije. Da nema toga, koncert bi mi bio potpuno razočarenje. Ranije, na jednom od Azrinih prvih koncerata, netko je zatražio nešto od Bijelog Dugmeta, a Johnny je naživcirano odgovorio: "mi smo Azra i sviramo samo svoje stvari". A na ovom koncertu možete naći uostalom: beatlesa, stonesa, ray daviesa, reddinga, mogol i linda, orbisona, carnachana, ocaseka, zz topa, lynotta. To su 10 različitih pjesama, od 52 pjesme na samom albumu Zadovoljština, a da još ne spominjem neke narodne koje su jedva toliko obrađene da bi se mogle usvojiti na rock koncert.
Koncert je održan u Zagrebu u Domu sportova, gdje je Azra i prije dobila priliku da svira, samo je radije otišla svirati u Kulušić i snimila Ravno do dna. Možda je stvar u prevelikoj dvorani i slaboj zastupljenosti punka, možda nam se zapravo punk strana Azre jedino i sviđa. A Azra ima puno strana, meni se baš sve manje-više sviđaju.
A opet, možda je stvar u postavi? Štulić - Leiner - Pađen - Kipp. Ovog Kippa nikad prije nisam ni čuo ni vidio, ali sam pazio na njega tijekom koncerta i pristojno je odradio svoj posao. Leiner je legenda, on poznaje ono što radi i nije me ni začudilo kako je dobro odsvirao. A Pađen je inače dobar gitarista, samo što se meni ne sviđa njegov stil. Možda bi bilo bolje da je on svirao solaže, a Johnny ritam gitaru. Imao je Štulić i dobrih solaža, naročito na pjesmi Balkan, ali možda mi se više sviđa njegov sirovi ritam.
Ono što se meni nije svidilo su promjene u pjesmama. Marina je promjenjena na taj način da joj je dodat neki solo na uvodu s akordima, a puno je ljepše bez toga. Na Marini izvorno uopće nema nikakvog sola, ali eto, valjda je to dodato da obe gitariste imaju nešto za radit. Johnnyev glas nije se puno promjenio, osim što je malo oslabila ona eruptivna energija koju smo prije mogli slušati. Sviđa mi se to što na nekim pjesmama ne svira konkretno uz ritam, nego potpuno odvoji vokal i gitaru i da to svejedno lijepo zvuči.
Sve u svemu, koncert jeste odličan, ali je bilo i puno boljih, i možda smo ipak trebali malo sniziti očekivanja. Moja ocjena je 7/10 ( ispod 6 nema, ipak je to Azra).
Pozdrav!
Zagrepčanka Branka Bakarić jedina o svojoj ljubavnoj vezi s Branimirom Štulićem govori otvoreno i čisto, bez pretvaranja i prenemaganja.
“Branko je bio iskren, bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako”, kaže Branka, koja s drugim suprugom Teslom živi u Kanadi. Pritom ne mistificira ni ulogu svog oca Vladimira Bakarića, tada političkog svedršca u Hrvatskoj. Njemu se njezino društvo jednostavno nije sviđalo, možda mu se i gadilo, ali kakve je on veze imao s tim. To je bio Brankin život čiji je teret ona sama iznijela na svojim leđima.
Kako je Krvava Meri dobila ime?
“Branimira sam upoznala 1978., u vrijeme kad sam se razvodila od tadašnjeg supruga. Imala sam 26 godina i šestogodišnju kćer Idu. Jednog dana sam otišla na žurku gdje je bilo jako puno ljudi koje nisam poznavala, uglavnom društvo s Filozofskog fakulteta. Među njima je bio i Branko.
Gužva je bila prevelika da uspostavimo prisniji odnos, no nedugo potom smo se opet sreli na izletu koji je organizirala djevojka koju smo moja sestra i ja među sobom zvale Krvava Meri. Tu sam se uspjela približiti Johnnyju i nagovoriti ga da se ponovno sastanemo. Krvava Meri bila je studentica na Filozofskom fakultetu i tako smo je zvali u vrlo uskom krugu. Mislim da ona nikad nije saznala da joj je Branimir posvetio pjesmu.
U to vrijeme bila sam zaposlena u Građevinskom institutu, imala sam dijete, mnogo obaveza na poslu i doma, tako da se nismo često viđali. Sastajali bismo se uglavnom jedanput tjedno, i to navečer. Prvih mjeseci uvijek smo bili sami: to malo vremena koje smo mogli jedno drugome posvetiti, željeli smo imati za sebe. I Branimir je bio jako okupiran bendom, probama i svirkama. Spremao je prvi singl i uvježbavao trojku.
Svi su ga zvali Johnny, a meni se više sviđalo Branimir. Rekao mi je da je sam po zgradama u Novom Zagrebu ispisivao grafite sa svojim nadimkom kako bi ga ljudi primijetili i zapamtili. Ali meni je Branimir bilo ljepše.
Naš prvi sastanak bio je na Mažurancu, gdje je bilo okretište autobusa broj 43, koji je povezivao Novi Zagreb s centrom grada. On je dolazio autobusom iz svog dijela grada, a ja sam ga na Mažurancu čekala u bijelom Spačeku. I onda bismo otišli u noć.
Nakon par mjeseci Branimir me odlučio upoznati sa svojim prijateljima i prvi put me odveo kod Neli i Davora. Očigledno sam prošla na tom testu. Naš odnos je bio vrlo blizak i intenzivan. Branimir je bio čarobna osoba: bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako.
U ljeto 1979. otišao je na more i kad se vratio, rekao mi je da se ne ljutim, ali da je na Silbi upoznao drugu djevojku. To je bila Gracija. S njim je zapravo bilo lako jer je bio nevjerojatno iskren, a istovremeno prema meni i jako pažljiv. U početku kad živite uz toliku dozu iskrenosti, to možda nije lako izdržati, ali kad se jednom na to naviknete, to je kao droga.
Nastavili smo se družiti i razgovarati i nakon rastanka. Odrasla sam u finoj obitelji. Moji roditelji bili su dobri, tolerantni i pametni. Moj prvi suprug se njima nije pretjerano sviđao. Tata mi je rekao: “Ti si odrasla osoba, radi što hoćeš, on je tvoj izbor”. Jednom smo stajali ispred Zvečke u društvu u kojem je bio i Jajo (Jasenko Houra, frontmen Prljavog kazališta), tada velika zvijezda, jer je jedini imao ploču.
‘Nikad ništa nećeš napraviti’
Jaji su se divili, a Branimira su zadirkivali i govorili mu kako nikad neće ništa napraviti. Baš je spremao prvi singl i Jajo mu je rekao: ‘Slušaj, ako taj tvoj ‘Balkan’ ikad postigne bilo kakav uspjeh, ja ću gol trčat od Zvečke do Zdenca i natrag’. ‘Balkan’ je postigao uspjeh, ali Jajo nikad nije gol trčao od Zvečke do Zdenca i natrag.
Azra: Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve.
( Polet, 1980.)
Bajaga: Kao što se Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ?
( Arkzin, 1993.)
Balkan: Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong-kong Kini. To čudesno tlo je na mnoge načine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog čoveka, važno da je rođena pod srećnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.
(Ćao, 1990.)
Balkanac: Eno, Ćiro Blažević, veli "ja sam Balkanac". Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac.
( Arkzin, 1993.)
Balkanska partija rada: Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smeta, te na njih, ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Čovek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastučnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dođite nam opet! To znači da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišćenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport. Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledećem periodu. Tako ćemo izaći i iz svoje zemlje. Praktična stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslućena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu.
(Vreme, 1998.)
Bregović (1): Ali ono što je meni kod Bregovića išlo na kurac je sljedeće: ja sam tada već bio poznat, imao sam 32 godine, znači punoljetan, tada se ima i glasačko pravo, imao sam osjećaj svih ovih stvari što će doći. I htio sam sve vrijeme da razgovaram o politici, a ovaj neće pa neće... Jedino što on hoće, to je kad je uhvatiš i zavrćeš joj uši, zabiješ noge u plafon, a ona skiči ko svinja. To je bilo jedino što je njega interesiralo. Ja popizdim! Idem da ga zguzim, a on pobjegne pod krevet, niti zguzit ga ne mogu. Pa, mislim se, šta da radim s tobom, ne mogu da pričam o politici, ne mogu da te jebem, šta da radim?
( Vreme, 1998.)
Bregović (2): Bregović je napravio nekoliko izvrsnih pesama, ali nije napravio tekst za te pesme. Takve su, recimo, "Loše vino" ili "Selma". Ali, samo mu je jedna kompletna - "Zaboravi ako možeš". Ni ona mu nije loša, sve će to pokriti tralala... Kako se zove ta? Ja je zovem Čajkovski. Dan-- danas ne razlikujem ko je Tompson, a ko Alka Vuica. To je, bre, sve sedam osmina.
(Večernje novosti, 2009.)
Citati: Naravno da se pokazuje šta sam jeo, šta sam slušao, čitao. Pa i Šekspir je bio na grčkim klasicima. Ja sam to svjesno radio.
( Vreme, 1998.)
Dugovanja: Ja sam u sporu sa "Croatia Recordsom". Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od "Komune" potražujem 720 hiljada maraka.
(Rock Express, 1999.)
Država i vlast: Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.
( Vreme, 1998.)
Ekologija: Volim vrlo ekologiju... A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svijetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vrijedniji na ovom svijetu?
( Ćao, 1991.)
Fudbal (1): Obično spavam do četiri, onda radim cijele noći i jedino živim, ako uopće živim, kada igram fudbal.
( Vreme zabave, 1994.)
Fudbal (2): Rođeni sam fudbaler. Meni je to kao ribi voda. Ali, video sam da je linija manjeg otpora sadržana u svemu. I da živim milion godina, nikad ništa ne bih napravio sa fudbalom. Nisam ga takao ima tri godine. Poslednje tri godine sam samo knjige tipkao, tako da sam poludeo.
(Večernje novosti, 2009.)
Generacija: Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.
(Večernji list, 2002.)
Gitarsko umijeće: Šta misliš kada bi te ja sada pitao koliko dobro znaš čitati.
( Ilustrovana politika, 1991.)
Historija i religija: Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Scherlok Holmes.
( Dragan Todorović 1993.)
Holandija: Holandija je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.
(Ćao, 1990.)
Homer: Ja sam Homera napravio sigurno kakav je izgledao prije nego su ga počeli prenositi hiljadama godina, pa su ga očistili ko rižu, sve su mu vitamine izvukli... Neko mora da bude pjevač, pa da zna.
( Vreme, 1998.)
Humanizam: Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su vidjeli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovijest koja je izgledala ovako:"Doručak ovdje, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zaboli kurac za sve na ovome svijetu. Toliko, da se razaumijemo.
(Ćao, 1990.)
Idoli: Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja čisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzičari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu! Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauče - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.
(Ćao, 1990.)
Inteligencija: Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.
Iskreno: Ja sam ponešto Picasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Ce Tung.
( Dragan Todorović 1993.)
Jugoslavija (1): Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.
Jugoslavija (2): Šteta zapravo što više nema Jugoslavije, jer gdje će sada svi ti kreteni i lopovi?
(Feral Tribune, 1993.)
Komponiranje: Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Tako i ja radim.
(Polet, 1980.)
Kompozitor: Šta mi vrijedi da se osjećam kao kompozitor dok sjedim na zahodu?
(Pop Rock, 1991.)
Kusturica: Zato kod slikara imaš palac, pa onda znaš kako mu glava dođe. Ako je normalan, dođe mu 1:7, ako je Kusturica dođe mu 1:6.
(Večernje novosti, 2009.)
Mandić Oliver: Nisam ga nokautirao kako se priča ali je bilo gadno. To je sramota za Srbiju da ima takve ljude. Ranije je u Kneževini Srbiji bio običaj da onoga ko sramoti Srbiju vani, mlate. On je sramotio Balkan, a nije mu se moglo zabraniti.
( NON, 1990.)
Makedonija: Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!
( Vreme zabave, 1994.)
Neron: Imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim - jao kakva veličina propada sa mnom.
( Vreme, 1998.)
Nostalgija: Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su bili loši nego dobri, mada se to ne smije reć generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo života, moj posao...
( Dragan Todorović 1993.)
Obrazovanje: Kada sam 1972. godine završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakog dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.
(Polet, 1980.)
Poezija: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.
( Dragan Todorović 1993., na pitanje kada će objaviti zbirku poezije)
Porodica: Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće uvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac.
( Polet, 1980.)
Popularnost: Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.
(Novi list, 2005.)
Prošlost: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.
( Vreme, 1998.)
Reklama: Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjelio?"
(Nin, 1991.)
Retrospektiva: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i na to svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe.
(Vreme, 1998.)
Revolucija: Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je čovek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.
(Ćao, 1990.)
Rimsko pravo: Inače vjerujem u rimsko pravo čija je osnova, što niko ne zna, da otac može da ubije sina i sve u kući, ako baš hoće.
Riječi: "Kao i jučer" sam snimio 1983. i jedino što pamtim je da sam u avionu i kratim vreme sa Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To niko ne veruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno da pogodiš vreme i meru, ali reči su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvek mi je melodija bila draža od reči. Reči ništa ne znače. One su nužno zlo.
(Večernje novosti, 2009.)
Sevdah: Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha.
Sloboda: Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću a privatno sam historičar.
( Dragan Todorović 1993.)
Tanja & Tom: Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U američkom slengu Ti Ti ima sasvim određeno značenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili početkom osamdesetih - Ijudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.
(Ćao, 1990.)
Tito: Danas Tita nema a on je bio najveći zapadni anarhist.
( Vreme, 1998.)
Trud: Apsolutno ne. Nije vredjelo truda.
(Rock Express, 1999.)
Turci (1): Čini mi se da ćemo opet morati da provedemo 500 godina pod Turcima. Oni su nam ostavili lepe pesme. Po meni najlepšu narodnu muziku imaju Turci. Ta muzika je nešto najbolje što je bilo u Jugoslaviji. Ostalo me nije zanimalo. Pogledajte kakva je današnja narodna muzika. Ljudi nisu prešli tu ravan.
(Novosti, 2005.)
Turci (2): Ma, zapravo mi se više sviđa kartka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi sa kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je sa pustim kosu - ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.
( NON, 1990.)
Zavjetrina: Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.
(Ćao, 1990.)
Žene: Džoni je go kurac. To su bile gluposti za malu djecu Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene, žene...
( Vreme zabave, 1994., komentar na grafit Džoni je bog)
Pozdrav svima!
Samo kratko, prije nego što počnem, za one koji neznaju: Azra je bio sastav novog vala koji je bio vrlo popularan za vrijeme 1980-ih godina na području bivše Jugoslavije. Frontmen Azre bio je Branimir "Johnny" Štulić, basist je bio Mišo Hrnjak, a bubnjar Boris Leiner.
___________________________________________________________________________________________
Svoje ime neću eksponirati, ne volim se izlagati ni u najbezopasnijim oblicima. Sve što ćete na ovom blogu moći vidjeti i pročitati, te kojoj svrsi služi blog, rastavio sam na nekoliko pitanja, jer mi je tako puno lakše odgovarati.
Koja je svrha bloga?
Blog je isključivo namjenjen za pohranjivanje uspomena, fotografija i doživljaja vezanih za grupu Azra. Te isto tako, otkako su ugasili stranicu azraweb.eu, osim youtube videa, lagano ostajemo bez ikakvih dokaza o postojanju nečega za što se prije 30 godina mislilo da nikad neće nestati. Uostalom, čovjek puno duguje i prvenstveno glazbi iz bivše Jugoslavije, jer ona i dan danas ujedinjuje ljude.
Što se može očekivati na blogu?
Puno rijetkih fotografija, snimaka, intervjua, osobnih doživljaja i anegdota, te onih koji su već prije objavljeni a vi ih niste čitali. Najkraće rečeno, ja ću se osobno potruditi da ovaj kult ostane živ i da vama ne bude dosadno. Također, u boxovima će se u kratko vrijeme objaviti i među ostalom kratke biografije onih koji su svirali uz Džonija, te tekstovi nekih pjesama. Nemorate se brinuti da ćete često nailaziti na ono što ste već pročitali, jer ću sve biografije pisati ja, sa malo subjektivnosti, što će ih, nadam se, učiniti zanimljivijim.
Otkud ime?
Krivo srastanje šesti je Azrin album, snimljen tijekom listopada i studenog 1983. godine u studiju Cream u Frankfurtu, te Ante Sonic Studio u Arnhemu, a objavljen 1984. godine u izdanju Jugotona. Nije najprikladnije ime, htio sam nešto drugo, ali, ili je bilo zauzeto, ili neprepoznatljivo, ili predugačko. A ime i nije od neke velike važnosti.
_______________________________________________________________________________________
